Unabomber je bio u pravu

ili

Srećni korisnici, nećete još dugo

Ljudima koji se bave bezbrojnim konkretnim mogućnostima digitalnih tehnologija, svaka načelna ili šira kritika deluje krajnje apstraktno. Oni su ljudi od znanja i akcije; potrebno je nešto «konkretnije» od načelne kritike da bi ti Prometeji makar na trenutak prekinuli svoju misiju i udostojili nas pažnje. Ali, pošto preko stranica ovog časopisa ne možemo da ih dohvatimo drugačije, što bi im sigurno pomoglo da bolje shvate neke stvari, moraćemo da ih malo nerviramo. Nerviraju i oni nas i to žešće. Osim toga, prave nam i teška sranja. Ti mali skotovi su oni koji pokreću ovu Mašinu i podstiču njen razvoj. A to zaista nije šala.

Ovih dana, na zemlju je sišao jedan od njihovih vodećih gurua, Richard Stallman. Ako niste čuli za njega, lako ćete se obavestiti, a dosta informacija stiže i u ovom broju, nešto i od Stallmana lično. Povodom njegovog dolaska, u Beogradu je organizovana cela Nedelja slobodnog softvera (od 6-12. III 2006), a gradom i etrom su kružila i ovakva obaveštenja (naglasci su moji):

>> Pored tehničkih aspekata koji se pre svega tiču otvorenosti izvornog koda programa, slobodan softver ima i svoju društvenu konotaciju. Sama sloboda KORIŠĆENJA predstavlja veoma bitan faktor u izgradnji SLOBODNOG DRUŠTVA. Društveni uticaj slobodnog softvera se ogleda i u stvaranju zajednice KORISNIKA slobodnog softvera koja okuplja veliki broj KORISNIKA računara na planeti. Otvorenost ka KORISNICIMA uslovljava spontanu potrebu za udruživanjem u cilju što bolje saradnje čiji glavni motiv nije novac, već podizanje društvene svesti na viši nivo. Na kraju, slobodan softver je PRILIKA ZA SVE LJUDE BEZ OBZIRA NA IMOVINSKO STANJE, versku, rasnu ili bilo kakvu drugu pripadnost da pokažu svoje kreativne sposobnosti. Slobodan softver MOGU KORISTITI SVI LJUDI NA PLANETI BEZ OGRANIČENJA. <<

(Iz zajedničke najave grupe “digitalnih umetnika” Dez.Org i galerije Ozon)

To je ta priča. Svi ljudi. Korisnici. Bez ograničenja. A hardver? Da li to pada s neba? Ili nastaje u nekom društvenom vakuumu, mimo ljudskih odnosa? Na čemu da puštam sve te slobodne softvere? Na kurcu? Neverovatno. Ali, tako piše, crno na belo.

Pri tom, nije reč o lošoj interpretaciji: to je doslovna reprodukcija Stallmanove priče o “dobrim susedima” koji slobodno razmenjuju svoja znanja i veštine. To je svakako plemenita poruka, koja ne trpi nikakve cinizme. Ali, sam Stallman nikada nije krio prave razloge koji su ga doveli do ideje o “slobodnom softveru”. Ti razlozi nisu bili altruistički, nego pragmatični: tradicionalni koncept vlasništva je velika smetnja daljem RAZVOJU digitalnih tehnologija. Za ambiciozne programere, obdarene vizijom, nema veće jeresi. To ih frustrira, jer ometa njihovu komotnu (oni bi rekli “slobodnu”) razmenu i saradnju, koje su od suštinskog značaja za razvoj tog sektora u CELINI. Sve ostalo dolazi posle toga. To ne znači da treba sumnjati u Stallmanov iskreni liberalni (hipi) sentiment (1): ali, on je pre svega ekspert, programer, fanatik posvećen razvoju digitalnih tehnologija, savršeno rasejan prema svemu što stoji pre i posle te usko programerske i korisničke dimenzije, iz koje on ne iskoračuje ni jednog trenutka. U istom bajkolikom prostoru, u kojem cvetaju samo “mogućnosti”, kreću se i njegovi sledbenici. I tu počinje problem, koji, makar u ovom trenutku, sigurno nećemo moći da prevaziđemo u nekom boljem raspoloženju. Ulog je, sa obe strane, preveliki. Pričati o izgradnji slobodnog društva, kroz nesputani razvoj supertehnologija, s tako blaženom rasejanošću prema konkretnom društvenom kontekstu koji JEDINI može da stvori uslove za taj razvoj i to SAMO po cenu slobode i autonomije, možda nije zločin, ali je prosto odvratno.

“Nikakva tehnika nije moguća tamo gde su ljudi slobodni”, rekao je Jacques Ellul (Tehnološko društvo 1954/ 1962). Pod “tehnikom”, Ellul je podrazumevao ono za šta mi obično kažemo “tehnologija”: skup ideja, metoda i postupaka čiji su JEDINI kriterijumi moć i efikasnost, bez ikakvih drugih ljudskih ciljeva ili preokupacija. “Zadovoljavanje ljudskih potreba” je nužno političko zlo i ništa osim toga – osim u slučaju produkcije potreba koje su i same roba ili pogonski motor robne proizvodnje. Taj kompleks teži da se proširi na sve oblasti ljudskog delovanja i da im nametne svoje kriterijume. Zato “tehnike” nisu prevashodno mašine i aparati, nego svi odvojeni sektori: obrazovanje, propaganda, ekonomija, politika, kultura, ratovanje, naučno-tehnološki kompleks, itd. Idealno, a sve više i praktično, računa se samo efikasnost. To je sasvim nov fenomen, kaže dalje Ellul, u odnosu na ranije tehnologije, koje se nisu rukovodile samo tim načelima ili ih nisu sledile uopšte, niti su postojale kao sektor izdvojen i nadređen celini života zajednice.

Sve to je tako očigledno: tamo gde su ljudi slobodni jednostavno je nemoguće postići stepen radne i energetske mobilizacije neophodan za funkcionisanje OVAKVOG sistema. Moguće je toliko toga – zaista daleko od svake oskudice ili nekog asketskog ideala, što nam iz ove perspektive obično prvo pada na pamet – ali ne i sve ono na šta smo toliko navikli. To se može postići samo direktnom prinudom ili ekonomskom ucenom. Nema piramida bez Faraona; ali, bez Faraona, u ovom ili onom obliku, nema ni slobodnog softvera (ili neslobodnog, razlika je zaista sekundarna); o hardveru, u najširem smislu, da i ne govorim. Ako neka kultura ili način zivota zahteva toliku količinu sirovina, energije, rada, specijalizacije i organizacije i ima tako katastrofalne ukupne posledice, može li se o tome uopšte govoriti kao o izvoru “rešenja”? Šta to rešavamo takvim “rešenjima”? Da li od nečeg takvog treba očekivati da nam pruži temelj za izgradnju slobodnog društva? Intenzivna podela rada (specijalizacija), na kojoj počiva cela ta dinamika, ima za posledicu suštu suprotnost slobodnom razvoju i autonomiji: degradaciju čoveka na nivo usavršene funkcije i retardirane celine, koja ne raspolaže ni delićem svojih stvarnih potencijala. Kako tako široko, zapravo isključivo, oslanjanje na proizvode celog tog kompleksa – na stvari koje su do te mere IZVAN našeg dometa i kompetencije – može doprineti procvatu ljudske autonomije?

Ali, nas sve to izgleda više ne zanima. Nas zanimaju samo krajnji proizvodi celog tog lanca i samo oni od kojih imamo ličnu i neposrednu korist. Ostalo se ne računa. Ono što se i nama samima lomi o glavu treniramo da trpimo. Neka onda trpe i drugi.

O ovoj stvari ne vredi raspravljati s njenim malim agentima. Oni su u transu. Ali, o tome treba govoriti. Ovde sam se uglavnom zadržao na problemu tog ogavnog korisničkog mentaliteta, ali to je samo delić priče. To nam može pomoći da shvatimo zašto ovom sistemu ide tako dobro. Sa ovako fanatičnim mušterijama nema razloga da mu ide loše. Uspeo je da nas pretvori u svoje srećne korisnike, zainteresovane samo za uslove potrošnje i upotrebe njegovih krajnjih proizvoda. Sve ostalo su apstrakcije i “ekstremizmi”. Tu sigurno ima nekih sporova; pitanje distribucije i korisničkih prava očigledno još nije rešeno. Ali, možda i ne mora biti rešeno: sama ta rasprava održava dinamiku koja je sa stanovišta sistema poželjna, jer odvlači pažnju i energiju mnogih ljudi s pitanja njegovih ukupnih pretpostavki i posledica. Razgovarajmo o uslovima korišćenja (“terms of use”). Izborimo se za SVOJA korisnička prava i slobodu delovanja (preduzetništva) u datim okvirima: nije bitno ko od svega toga ima NAJVIŠE koristi. Ako i sami radimo nešto, budimo široke ruke, ne budimo stipse. To će samo unaprediti celu tu oblast. Neka sve bude “user-friendly”! Ali, ne dirajmo u temelje. Ignorišimo UKUPNE pretpostavke i posledice. Sav potreban rad za razvoj celog tog sektora ionako obezbeđuju neki nevidljivi ljudi, a one najgore posledice dešavaju se uvek negde drugde. Naše igračke do nas dolaze čiste, sve te fleke se prosto ne vide.

Svako ko afirmiše i podstiče razvoj tehnološke sfere, bez trunke kritike na račun društvenih odnosa koji obezbeđuju njen razvoj, zapravo afirmiše te odnose, a ne ovu ili onu tehnološku mogućnost. To je afirmacija najakutnijeg oblika Kompleksa Moći, kapitalizma, pogona u kojem sve to nastaje. To je afirmacija zverskog izrabljivanja, ucene, totalne ljudske degradacije i opšteg pustošenja. To je, da malo pojednostavimo, afirmacija ubijanja, u svakom pogledu. To je realan kontekst u kojem živimo; mi, “dobri susedi” iz Stallmanovih maštarija o slobodnom svetu. Ali, tu njegova briga za nas prestaje.

Afirmacija konkretnih tehnoloških proizvoda dolazi tek na drugom mestu: glavne posledice svih ovih trendova – računajući svakako i pravu bujicu “slobodnih (digitalnih) sadržaja” – jesu 1) povećanje UKUPNE potrošnje roba iz ovog sektora i 2) jos fanatičnije vezivanje za njega. Ovo drugo je posebno važno: digitalne tehnologije su glavni reklamni izlog kapitalizma; na ovaj način, broj njegovih ovisnika i branilaca se stalno povećava. Takvi NIKADA neće dovesti u pitanje njegov dalji razvoj, ma koliko gunđali zbog nekih nepravdi i najtežih ispada. To je psihološki nemoguće: glavni sadržaj njihovih malih, korisničkih života zavisi od stalnog dotoka novih rešenja i uređaja. Sloboda korišćenja ili nekorišćenja tehnologije ne postoji; ceo prostor koji zatičemo dolaskom na ovaj svet prožet je tom infrastrukturom i tom vrstom uma; bez tog kompleksa – ne samo bez kompjutera ili digitalnih kamera – ne možete da pregurate dan, nađete posao, preduzmete nešto protiv svega toga. Ali, afirmacija svega toga, sračunata ili naivna, nešto je sasvim drugo; posebno kada je praćena tom vatrenom altruističkom retorikom. Afirmišu ono što nas totalno poništava kao slobodne i autonomne pojedince, a govore da im je “čovek na prvom mestu”.

Unabomber je bio u pravu. Niste vredni robijanja (dobro, možda ima i takvih), ali opet vas treba iznabadati tako da već jednom utuvite u glave da se sve to ne isplati . Bolje ganjajte nešto drugo. Podesite se na drugačije kriterijume, tražite druga rešenja. Ova “rešenja” nas koštaju previše.

A.

1 Taj sentiment je problematičan iz drugih razloga. Svakako pogledajte šta sve taj čovek podržava i zagovara: www.stallman.org Tu je i njegova “filozofija” – ako se tako može nazvati ta mešavina helpa za GNU/ Linux, kvekerske Biblije i probranih misli američkih predsednika. Za ovaj članak je najvažniji deo Why Software Should Be Free. Odatle i nekoliko referenci na Stallmanovu frazu-vodilju, “dobre susede”.