Milenko Srećković: Oslobađanje želje: Američka Lepota i Fight Club

Pobuna počinje otrgnućem želje od do tada kanalisanog, društveno dirigovanog, procesa njenog ispunjenja. U fokusu dva filma snimljena u Americi, Američke lepote (2000) i Fight Club-a (1999) (kod nas prevedeno kao Klub boraca ili Borilački klub), nalazi se proces oslobađanja želje, čiji protagonisti najpre ne uspevaju da je socijalizuju, da svoju potrebu zadovolje na društveno odobren način, te ih ona odvodi na put otvorene konfrontacije. U slučaju Američke lepote radi se o konfrontaciji sa svojom užom okolinom, porodicom i šefom na poslu, a u slučaju Fight Cluba o konfrontaciji sa čitavim sistemom potrošačkog društva putem organizovanja revolucionarnih ćelija u gradovima širom Amerike.

Američka lepota (2000)

Američki film je pedesetih godina američku porodicu prikazivao idilično: savesni otac, savršena majka, i srećna deca. Osamdesetih i devedestih godina Dejvid Linč i drugi reditelji su nam pokazali neiskrenost jedne takve slike i na svetlost dana izneli skarednost koja se nalazi ispod uljudne površine naših života. Američka lepota je još jedan film o disfunkcionalnoj porodici. Samoprisiljavanje ka ispunjenju dužnosti propisanih za svakog člana porodice u stečenim predstavama o srećnim porodicama, junake Američke lepote vodi u otuđenje.

Otac porodice, Lester Barnam, u jednom trenutku, odbacujući nametnutu ulogu depresivnog i ciničnog, ali poslušnog muža, počinje da se ponaša adolescentski neodgovorno, da se glasno suprostavlja svojoj supruzi, trgovkinji nekretninama, koja smisao života nalazi u posedovanju skupih stvari i što većem trgovačkom uspehu. Dok ucenjuje šefa (slični motiv nalazimo i u Fight Clubu) da mu odobri isplatu godišnje plate kako ga ne bi optužio za seksualno uznemiravanje, Lester Barnam svoju ženu sa jednakim prezirom tretira kao deo potrošačkog društva; u početku je, sećajući se njihove mladosti, sažaljeva zbog toga, a zatim joj otvoreno govori o svom preziru. Pobuna mu vraća samopoštovanje: ''Osećam se kao da sam bio u komi oko 20 godina. I da sam se upravo probudio(…). Sjajno je kada shvatiš da još uvek imaš sposobnost da sebe iznenadiš. Počinješ da se pitaš šta još možeš da uradiš(…)''. Pored sredovečnog Lestera Barnama koji je povratio buntovnu energiju adolescencije, drugi junak filma, mladi Riki Fic, Barnamov komšija, zaljubljen u njegovu ćerku Džejn, misteriozni je i harizmatični mladić koji prodaje marihuanu, hladnokrvno se nosi sa upornim kontrolisanjem svoga oca, penzionisanog, pronacističkog američkog marinca koji sina uči disciplini i ''strukturi'', a ostatak vremena Riki provodi kamerom snimajući ono što mu govori ''(…)da postoji čitav život iza stvari (…)i da se ne treba plašiti nikada''. Njegov video snimak plastične kese, koju vetar mlatara na sve strane i koja kao da svojevoljno pleše u vazduhu, iznad zemlje, jedan je od najupečatljivijih scena u filmu. Riki Ficu navika i svakodnevni život nisu otupeli percepciju i on život poznaje i iz drugih perspektiva; smatra da '' postoji toliko lepote na ovom svetu da ponekad pomisli da neće moći da je podnese''. Lester Barnam je zaljubljen u drugaricu svoje ćerke Anđelu Hejz (prezime svakako aludira na Lolitu Hejz), dok Riki nju smatra ispraznom i glupom. Lester Barnam je star a izgleda da po prvi put otkriva slast slobode koju pobuna donosi sa sobom, dok mladi Riki Fic ne oseća potrebu da se buni jer je već slobodan, koji uprkos kontroli svog oca koji greške kažnjava teškim batinama kaže da on nije loš čovek. Riki uči Lestera kako da bude hrabar, a Lester njega smatra svojim uzorom. Lester Barnam je neuspešan u glumljenju uzornog oca porodice kojim želi da stekne poštovanje svojih ukućana. Svoju želju i preostalu životnost prazni masturbiranjem pod tušem, jer mu okolnosti samo to omogućavaju. Susrevši mladu zavodnicu Anđelu Hejs, drugaricu njegove ćerke, iscrpena životnost mu se vraća, i on je spreman da se suprostavi svemu onome što ga je svojom represivnošću frustriralo. Postaje osvetoljubiv prema šefu i supruzi; postaje bezbrižan, vraća mu se samopuzdanje, a njegova apatičnost nestaje. Riki Fic ne sputava svoje želje. Prvi put ga vidimo u sceni kako ''krši'' norme pristojnosti otvoreno snimajući video kamerom svoju komšinicu Džejn, čime je odmah u početku okvalifikovan kao čudak iz susednog dvorišta. On se ne obazire na prekore i podsmeh, niti je osvetoljubiv. Za razliku od Barnama, Riki Fic je neko ko ne poznaje frustriranost, koga ništa ne može da liši slobode koju mu pruža lepota u koju se uživljava. Kod njega ne postoji bes, jer društvene norme prihvata samo u onoj meri koja mu omogućava da za što manje vremena obiđe prepreke, tj. svog oca i njegovu vojničku disciplinu. Barnam je pokušavao da se poistoveti sa društvenim normama koje intimno nije prihvatao, otuda je njegova gluma bila neuspešna. Riki Fic glumi bez poistovećivanja sa ulogom, i to da bi očuvao svoju slobodu, a čim opasnost prođe, prestaje i njegova gluma.

U recenzijama konzervativnih kritičara pisalo se o moralnoj ''anarhiji'' koju navodno zagovara film, o okrenutosti ka sebi glavnog junaka i neobaziranju na druge. Međutim, iza takvih kritika najčešće se krila ozlojeđenost kriti čara zbog neadekvatnosti filma za moralne vrednosti koje ti kritičari zastupaju. U maniru socrealizma mogli smo da saznamo da se Lester Barnam ponaša neodgovorno kao otac i da treba da se stidi toga, itd. I pozitivne i negativne kritike su ukazivale na sporedne strane ovog filma ne ukazujući na elemente filma koji prelaze granice unutar kojih polemika i mišljenje u Americi nisu podvrgnuti autocenzuri.

Radikalizovanje otuđenja

Možda je anahrono govoriti o otuđenju, u koje postmoderna ne veruje jer bi to impliciralo i veru u postojanje neke suštine od koje smo se mi kao pojedinci, a i kao čovečanstvo, odaljili. Ali jedno je da li ta suština, ljudskost koju smo izgubili, zaista postoji, a drugo da li mi osećamo da sa našim životima nešto nije u redu, da li mi osećamo da smo tu suštinu izgubili, pa makar ona i ne postojala. Adorno je savetovao da se otuđenje ukine još većim otuđenjem. Lester Barnam upravo to i radi radikalizovanjem sopstvene situacije. Njegova moralna ''anarhija'' je pobuna protiv otuđenog sveta; otuđivanje od već otuđenog sveta, i, na taj način on, ako baš i ne pronalazi izgubljenu ljudskost, makar na trenutke biva iskreno srećan.

U svojim Refleksijama iz oštećenog života Adorno govori kako je ''sama druželjubivost učestvovanje u nepravdi utoliko što ona ohladneli svet iznosi pred oči kao svet u kome se još može međusobno razgovarati, pa slobodna, druževna reč doprinosi da se perpetuira ćutanje utoliko što kroz koncesiju onom kome se obraća taj biva još jednom unižen u onom ko govori''. ''Nikakvo istraživanje ne doseže danas do pakla u kome se iskivaju deformacije što docnije izlaze na svetlo dana kao veselost, otvorenost, druželjubivost, kao uspelo prilagođavanje na neizbežno i kao mudrijašenjem nestraćen praktički smisao. Postoji razlog za pretpostavku da one padaju u još raniju fazu dečjeg razvoja nego praizvor neuroze: ako su one rezultat konflikta u kome poriv biva potučen, onda stanje koje je tako normalno kao oštećeno društvo, kome on nalikuje, rezultira iz jedne tako reći predistorijske operacije koja već kida snage pre nego što su uopšte došle do konflikta, a docnija beskonfliktnost reflektuje prethodnu odlučnost, apriorni trijumf kolektivne instance, ne ozdravljenje kroz spoznaju''.

Fight Club (1999)

Mislim da poruka Fight Cluba nije nasilje koje oslobađa, već sloboda koja boli.

Slavoj Žižek

Zašto se snimaju filmovi poput Kluba boraca, koji je krajnje protu-potrošački. Središnja poruka tog filma je nevjerojatna. Ne kažem da film nema manjkavosti, ali jasno daje do znanja da je život, u kojem je trošenje jedino zadovoljstvo, potpuno nesretan i apsurdan.

Džon Zerzan

Tek na kraju filma doznajemo da oba glavna glumca zapravo predstavljaju jednu osobu - Tajlera Durdena; Edvard Norton glumi ''pravog'' Tajlera, dok Bred Pit glumi njegov alter-ego, njegovog ''zamišljenog prijatelja'', koji je sve ono što prvi Tajler nije, i koji čini sve ono što prvi Tajler ne može. Samo kroz fikcionalno oslobađanje od sopstvenih slabosti i putem projektovanja na spoljašnjost svoje fikcije o sposobnom, nadčovečanskom sopstvu, Tajler Durden, bez svesti o tome, postaje superheroj koji organizuje revolucionarne grupe koje postaju pretnja za opstanak aktuelnog društvenog poretka. Tajler Durden najpre stvara svoje drugo sopstvo koje ga katapultira iz njegovog sna o luksuzu, udobnosti, i bezbednom životu, tako što ga primorava da ''dotakne dno'', da spali svoj luksuzno opremljeni stan, da počne da skvotira u nekoj zgradi namenjenoj za rušenje, i da osniva borilačke klubove u kojima će ljudima radost donositi naizmenično nanošenje i primanje udaraca. Sve to je propraćeno libertetskim parolama tipa ''oslobodi se prisile posedovanja stvari''. (Jedna od ''manjkavosti'' filma je način izgovaranja ovakvih parola od strane glumca Breda Pita koji previše podseća na patetično-patriotski način govora američkih marinaca).

Motiv dvojništva je čest u književnosti (film Fight Club je snimljen po istoimenom romanu autora Čaka Palahniuka). Takav postupak da se od unutrašnje protivrečnosti unutar jednog čoveka načine dvoje ljudi, dovodi do dramatizacije te protivrečnosti i njenog ekstenzivnog razvijanja. Kod Andersena čovekova senka počinje da egzistira samostalno. U Edgar Poovom ''Vilijam Vilmondu'' glavnog junaka progoni ''poznanik'', kojeg on ubija; a, ustvari, ubija sebe. Najbliži Tajleru je lik Goljatkina iz romana ''Dvojnik'' Dostojevskog. Nezadovoljstvo svojim položajem u realnom svetu uzrok je udvajanja ličnosti. Novostvorena, druga strana Goljatkina, koja egzistira fiktivno, poseduje sve odlike koje Goljatkin nema a priželjkuje. U oba slučaja duševna ''devijacija'' ima socijalnu osnovu, a razlika između Goljatkina i Tajlera je ta što Durdenove priželjkivane osobine nisu umišljene, već ih on samo pripisuje osobi s kojom se sprijateljio, a koja je, ustvari, on sam.

Insomnija

Insomnia is just the symptom of something larger. Find out what's actually wrong.

Šta je Tajlera Durdena, kao nekadašnjeg ''roba kupovine i gomilanja stvari'', koji je provodio vreme listajući kataloge iz kojih je naručivao nov nameštaj, pitajući se: ''Kakav servis za jelo me definiše kao osobu?'', dovelo u ovako šizofreno i revolucionarno stanje?

Najpre je usled nedostatka sna, kao neke vrste pobune protiv buđenja zarad služenja sistemu, izgubio svest o neposrednoj prisutnosti u stvarnosti. ''Sa insomnijom, ništa nije stvarno. Sve je nekako daleko. Sve je kopija kopije od kopije. (…) Kada imate nesanicu nikada stvarno ne spavate. I nikada niste stvarno budni.'' Problem sa insomnijom Tajler Durden rešava tako što odlazi na organizovane, plaćene seanse kolektivnog ispovedanja i plakanja na ramenu ljudi koji boluju od neizlečivih bolesti. To mu pomaže i nakon tih seansi može bezbrižno da zaspi. Krajnja ironija sistema – uteha se može kupiti i sistem će je organizovati radi sreće potčinjenih.

A zatim u avionu prvi put sreće svog Mr. Hajda, svoj alter-ego - ospoljeno i modifikovano sopstvo Tajlera Durdena.

Bol oslobođenja

Revolucionarnim aktivnostima prethodilo je nešto što direktno nikako nije ugrožavalo sistem, ali je bilo nužnost koja se morala ispuniti da bi se odbacio sistem. Tajler Durden je okupljao ljude kako bi se, goli do pojasa, međusobno tukli jedan na jedan sve dok jedan od njih ne preda borbu. Tuča i nasilje, nešto što je obično viđeno kao posledica neprijateljstva među ljudima, u ovom slučaju, izvor je sklapanja prijateljstva i sreće. Borci se raduju i blaženo smeju dok pljuju krv i leže na zemlji. Da li ta njihova sreća izvire iz zadatih ili primljenih udaraca? Iz sadizma ili mazohizma? Iz destruktivnosti ili samodestruktivnosti? Ovde kao da se vraćamo Frojdu koji je govorio da je mazohizam stariji od sadizma, i da destrukciju usmeravamo ka spoljašnjem svetu kako bi izbegli da uništimo same sebe.

Slavoj Žižek tvrdi da nam sistem nudi određenu vrstu perverznog zadovoljstva koje mora biti odbačeno da bi se otrgli od potčinjenosti sistemu. Odbacivanje tog zadovoljstva je bolno. Revolucija je bolna, jer se nešto mora uraditi, jer ne može postojati ono što je Robespjer nazvao ''revolucijom bez revolucije''. Fight Club kao da govori o tom oslobađanju koje je bolno kao udarac u glavu, kao što u jednom domaćem filmu u kojem glavni junak nakon što dobije udarac veslom u glavu napušta svoj dotadašnji malograđanski život, i počinje da divlja gradom pevajući pesme o svojoj želji za slobodom.

Međutim, odbacivanje zadovoljstva koje nudi sistem kako bi uspostavio kontrolu nije isto što i odbacivanje zadovoljstva uopšte. Radi se samo o želji kojom se više ne može manipulisati, Tajler Durden više nije ''rob kupovine i gomilanja stvari'', nije produkt ''opsesije životnim stilom'', potrošačko društvo više ne može u njemu da stvori potrebu koje u njemu ne postoje u jednom ''lovačko-skupljačkom'' smislu reči. To ne znači da on više nema nikakvih dodirnih tačaka sa sistemom, već samo to da sistem više ne upravlja njime. Lišavanje blagodeti i zadovoljstva na koje nas je sistem dresirao je bolno, ali bez te boli koju zahteva oslobođenje nema ni revolucije, niti slobode.

Kontrola putem stimulisanja potrošnje

Umesto da, kao što je nekad bio slučaj, super-ego zakonom suzbija porive biološke strane čovekove ličnosti, kao što društvo tiranije opstaje pomoću nasilja nad kršiocima zakona, kontrola nad pojedincem se uspostavlja manipulacijom nad biološkom stranom pojedinca, njenim kanalisanjem, usmeravanjem u željenom pravcu, a sfera super-ega treba da relativizuje bilo kakvo čvrsto uverenje jer ona samo mogu da radikalizuju odnos pojedinca prema okolnostima manipulativne represije. Aktuelni sistem je represivan jer prividno omogućava zasićenje svakog mogućeg iskustva. Čovek koji smatra da je sve iskusio može samo da iznova reprodukuje ranije doživljena stanja, mada su i ona, radi uštede, zamenjena njihovom predstavom. Zarobljen je ne iza rešetaka, već unutar svoga uma.

Da li postoji nešto izvan opsega iskustva koje se može naći na tržištu, pitanje je koje na sve načine treba da se suzbije, ali ono se vraća kao bumerang pravo u svest i predstavlja trn u lobanji koji je izvor straha i apatije, a kojih se čovek može osloboditi samo u jednom drugačijem, drugom svetu. Ta tačka je suzbijena svest o determinisanosti našeg postojanja, kanalisanosti naše budućnosti koja je put ka spoznaji i egzistenciji u ništavilu. To je svest o ništavilu koje počiva iza šarenila predmeta ponuđenih na prodaju. Ipak, naša bolest početak je potencijalnog ozdravljenja, ona je refleks nas samih koji nam manifestuje nemogućnost potpunog prilagođavanja kojem teži sistemski inženjering nad umom. Biti zdrav samo znači biti potpuno indoktriniran. U njihovom svetu naš osmeh može da bude samo grč na licu, prijateljska reč zabadanje noža u leđa. Čovek je tužna životinja koja pretrpi elektrošok nakon svake svoje greške i koja je izgubljena u procepu između sopstvenog omalovažavanja, potištenosti, i kaznenih intervencija sistema.

Nastaje li bolest svesti kod onih koji bi pre izabrali ništavilo nego njihov svet? Treba li razumske sposobnosti održavati samo zarad uništenja njihovog sveta?

Milenko Srećković: Ostvarenje Tokvilovih predviđanja, FreedomFight broj 4

Milenko Srećković: Neodoljiva sila Farenhajta 9/11, FreedomFight broj 2