Zapatistička ,,druga kampanja'' (Predsednički izbori u Meksiku)

Fernando Matamoro Ponse (Fernando Matamoro Ponce), Institut društvenih nauka, Slobodni univerzitet Puebla (Meksiko).

Definisali smo jednu vrlo jasnu liniju: levičarsku i antikapitalističku. Ne liniju centra, ne liniju umerene desnice, niti liniju racionalne i institucionalne levice. Već levičarsku, tamo gde se nalazi srce, tamo gde je budućnost.

 

Bez oružja ali i dalje u uniformi, pobunjeničkoj, potkomandant Markos, najslavniji rukovodilac Zapatističke armije za nacionalno oslobođenje (ZANO), 1. januara 2006. napustio je svoje planinsko gnezdo u Čijapasu. Uzevši novo ime ,,delegat nula'', on je na svom motoru, u pratnji jedne domorodačke delegacije, krenuo na turneju po 31 državi Meksika, turneju koja će se završiti uoči predsedničkih izbora zakazanih za sledeći jun.

Osim onog kratkog herojskog obilaska Južne Amerike koji je 1952, na svojoj bučnoj napravi – la poderosi – izveo onaj koji će postati Ernesto ,,Če'' Gevara, ovaj ,,potkomandant'' sad preduzima novu političku inicijativu, koja ima nacionalni i međunarodni značaj. Izašavši da ,,čuje ljude i povede jednu drukčiju kampanju'', on je jasno, još tokom prve etape, u San Kristobal de las Kazasu, odredio smisao koji ima ova nova akcija: ,, Mi smo odredili jednu vrlo jasnu liniju: levičarsku i antikapitalističku. Ne liniju centra, ne liniju umerene desnice, niti racionalne i institucionalizovane levice. Već levičarsku liniju, tamo gde se nalazi srce, gde je budućnost.''

Glas ,,upotrebljen'' za desnicu 2000, koji je došao posle izbornog poraza institucionalne revolucionarne partije (IRP), na mesto predsednika Republike doveo je g. Visente Foksa (Vicente Fox), iz Partije nacionalne akcije (PNA). Njegovo obećanje da će Kongresu predložiti ubacivanje u Ustav jednog ,,domorodačkog''zakona, predstavljalo je samo jedno razočarenje više za zapatiste. Potpisivanje Sporazuma iz San Andresa, ,,o pravima domorodačke kulture'', koji je postignut 1996, posle završetka dijaloga sa vladom Ernesta Zadilja (Ernesto Zedillo), jedno vreme im je ulivalo nadu. Međutim, uprkos preduzetim obavezama, gospodin Zediljo je uložio veto na Sporazum.

Dolazak na vlast PNA u tom pogledu nije ništa promenio. U proleće 2001, glavne partije u Kongresu – PNA, IRP ali takođe i Partija demokratske revolucije (PDR) – partija levog centra – istini za volju, izglasale su jedan ,,domorodački'' zakon. Međutim, ovaj zakon, udaljen i od slova i od duha Sporazuma iz San Andresa, u očima ZANO i Nacionalnog domorodačkog kongresa predstavlja samo produžetak paternalizma države prema autohtonom stanovništvu. Na kraju marša, dugog 3000 km, do prestonice, zapatisti su iznova prekinuli dijalog.

Od tada se Čijapa nalazi u stanju opreza. Izbegavajući sukobe i ignorišući provokacije, zapatističke zajednice su odlučile da na pobunjenim teritorijama jednostrano primene Sporazum iz 1996. Počev od avgusta 2003, nadahnuti kolektivnom Maja-imaginacijom, oni su usmerili svoje napore na obnavljanje starih metoda pružanja otpora, stvarajući autonomiju u zonama nazvanim Karakoles (Spirale) i Savete dobre uprave (Juntas de buen gobierno), ustanove za koordiniranje autonomnih opština u svakoj zoni (1).

Vetar odozdo, o kome je govorio Markos, sada je postao jači: ,, To je vetar odozdo, vetar pobune, dostojanstva; on nije samo odgovor na vetar odozgo koji se nameće… To nije samo uništenje jednog nepravednog i samovoljnog sistema; to je pre svega nada u povratak dostojanstva i pobune u slobodi i dostojanstvu. Ovaj će vetar dunuti sa planine. On već sada, u tajnosti, pod krošnjama, rađa jedan novi svet, svet koji postoji kao slutnja u srcima kojima on donosi hrabrost .''

Nove forme organizacije… Zajednice su pribegle sopstvenim programima obrazovanja, lečenja, trgovine, stvarajući male bakalnice i zadruge. Ne prihvatajući od vlade ni novac ni projekte, oni na kritički način definišu dosadašnji oblik trgovine, i zahvaljujući uspomenama na indioske legende, suprotstavljaju se shvatanjima globalizacije. ,, Stari su pričali da je Jakonjoj bio ratnik, mali ali hrabar, on se ničeg nije bojao pa je stoga izgledao velik i moćan…Sunce se smejalo verujući u svoju moć i snagu i ignorisalo je mališu koji mu je prkosio sa zemlje, Jakonjoj ga je opet izazivao govoreći ovako: ‘snaga Tvoje svetlosti mene ne plaši; kao oružje ja imam vreme koje sazreva u mom srcu.' Zatim je podigao luk ciljajući strelom u sam centar oholog Sunca. Sunce se iznova nasmejalo i još jače je steglo vatreni pojas oko ovog pobunjnika, ne bi li ga učinilo još manjim. Međutim, Jakonjoj se branio svojim štitom, i pružao je otpor sve dok jutro svoje mesto nije ustupilo predvečerju. Sunce je nemoćno posmatralo kako mu snaga postaje sve manja, a mali pobunjenik se nije dao, skrivajući se iza svog štita i čekajući pravi čas da iz svog luka odapne strelu.''

Zapatisti ne žele da dominiraju, već hoće da se njihov način mišljenja opet spoji sa starim uspomenama, kakva je uspomena na korenje mitskog Maja-drveta ,, seiba '' kraj kojeg se zajednica sastajala i dogovarala (2). Naravno, ova tiha konsolidacija lokalne vlasti ne prolazi bez teškoća. Tako, na primer, zamišljena redovna smena na čelu Saveta, ponekad predstavlja problem: ,, Mi hoćemo '', objašnjava Markos, ,, da vlast ne bude isključivo pravo jedne društvene grupe, da ne postoje ‘profesionalni' upravljači, da se najveći mogući broj ljudi oda učenju veštine vladanja, i da se oslobodimo principa prema kojem vlast može biti poverena samo određenim ličnostima… Ova metoda ponekad otežava ostvarenje projekata ali, za uzvrat, ona stvara jedan način mišljenja koji će na duži rok doneti plodove u liku novog načina vođenja politike''(3) . Poput potrage za kiseonikom pred ,,samoubistvom'', ova deklaracija predstavlja jednu opomenu, teorijski predlog, ali takođe i praksu organizovanja političke akcije; njoj je poteban požar raspaljen ,,vetrom odozdo''.

Predlažući savez sa narodnim organizacijama i jednu koncentraciju snaga u izradi ,,nacionalnog programa antikapitalističke i levičarske borbe'' kao protivtežu tradicionalnim partijama, ZANO je hteo da se upiše u obnovu svetskih pokreta otpora, kakvi su u njegovim očima skupovi u Sijetlu, Rimu, Parizu, Hongkongu, Havani, Karakasu, Braziliji, La Pazu…

Međutim,po nekim svojim aspektima, ZANO iznenađuje. Jer, mada Markos žestoko napada IRP i PNA, on takođe krivicu svaljuje i na PDR, ,,partiju taktičkih grešaka'', za koju je, kako se čini, sačuvao najjače udarce. Meksikom je 24. aprila 2005. Prodefilovala jedna ogromna gomila koja je branila pravo Lopeza Obradora da se kandiduje za predsednika na izborima 2006, što je vlast htela da mu ospori . ,, Proces parlamentarnog isključenja AMLO-a, osim što je predstavljao jednu tragikomičnu dramu, bio je i pokazatelj narodnog nezadovoljstva, ruga se Markos, ali takođe, i pre svega, odlična odskočna daska na izborima… Za onog koji je isključen.'' A zatim je prešao na tešku artiljeriju: ,, Za upoznavanje planova kandidata koji se bori za vlast, ne treba slušati ono što on izjavljuje onima dole, već ono što govori onima gore – na primer u intervjuima datim Njujork tajmsu i Fajnenšel tajmsu… Centralna tačka predsedničkog programa AMLO-a… jeste ekonomska stabilnost, a to zneči sve veću bedu i razvlašćenje za sirotinju, kao i poredak koji će ugušiti njihovo nezadovoljstvo.''

,,Druga kampanja'', stvaranje autonomnih političkih prostora, ne može se objasniti kao borba za vodeći položaj između ZANO i DPR-a. Iz ugla zapatista, činjenica da je Lopez Obrador predstavnik radikalne ili reformističke levice, nije presudna za shvatanje onoga za šta se on zalaže. Ne radi se o pojedincu ili o strujama u DPR-u, od kojih su neke desne i antizapatističke, već o milionima Meksikanaca.

Tokom borbe protiv pokušaja uklanjanja AMLO-a ovi ljudi i žene, urbani zapatisti (pripadnici i simpatizeri DPR-a) izašli su na ulice da odbrane ono što su već osvojili u Meksiko Sitiju. Isto kao i Markos, i Lopez Obrador je simbol istorijske volje za promenom. On predstavlja ne samo prošlost borbe već i oduševljene parole koje su uzvikivali neozapatisti i ,, čilangosi''(4). Simboli su se izmešali. U narodnoj mašti AMLO se povezuje sa Markosom. I u sebi ovaploćuje želju za promenom.

,,Druga kampanja'' je ojačala njihove želje ali im je pružila i osiguranje od ,,novih pritisaka'', kako preko antizapatističkog delovanja i delovanja određenih struja u PDR-u, tako i zbog snažnog pritiska finansijskih institucija iz inostranstva. Njeno postojanje nije najava za kontrakampanju, ni za podršku kandidaturi Lopeza Obradora, čak ako se tako i učini, tokom nacionalnih i institucionalnih rasprava.

ZANO-u je prebacivano da je doveo do gubitka glasova i pristalica Lopeza Obradora i DPR-a. zapatisti su podsetili da njihovi oblici organizovanja nisu usmereni na izbore. Prema urođeničkom značenju reči druga kampanja stvara štiti od delovanja političara, i ,, izvor inspiracije za pobunu koju širi vetar odozdo ''.

Ne radi se dakle o napadu na AMLO i DPR, već pre o zauzimanju mesta na političkoj sceni, zahtevi da upravljači kažu šta su radili, šta sad rade i šta će raditi. Zapatisti pamte da su se u aprilu 2001. sve partije u Kongresu dogovorile da glasaju protiv sporazuma iz San Andresa. Oni nisu zaboravili da su izdati tokom ,,tajnih sastanaka'' i da su glasanjem protiv ,,urođeničkog zakona'' ismejani i Indiosi i njihove nade. Prema ZANO-u, ovde se radi o jednom ,,političkom računu'' određenih struja u PDR-u, ređenih da izbegnu javni i nacionalni nastup svoje organizacije, i njeno držanje u statusu ,,zatvorenika'' u Belim planinama države Čijapas.

Mada su se brojni deperedisti solidarisali sa njima, zapatisti ne zaboravljaju da su ih oni napustili i osudili na laganu smrt, na isti način na koji su u prošlosti Indijanci bili izloženi nestajanju, pod pritiskom akulturacije i prisilnog integrisanja.

***

(1) Svaki od ovih Saveta dobre uprave ima sedište u jednom od pet Karakolesa.

(2) Prema mitu Maja, Seiba predstavlja korenje umrlih, nada u oslobođenje. Up. Jean Marie Le Clezio, Le reve mexicain, Gallimar, Pariz 1988, p.22

(3) Ipak, posle pojave zapatista, 1. januara 1994, vremena su se promenila. Pošto je obeležila duhove ,,mundijalizovanog građanskog društva'', prikupila veliki moralni kapital i odigrala važnu ulogu u meksičkoj tranziciji, ZANO nije mogla da preraste u nacionalnu snagu. U četvrtoj deklaraciji iz Lakandonske šume, donetoj 1.januara 1996, Markos je lansirao ideju Nacionalnog zapatističkog oslobodilačkog fronta (NZOF), jedne sestrinske ali donekle različite organizacije, koja je 20 meseci kasnije, u Meksiku pokušala da postane politička ruka gerile. Ovaj pokušaj se završio neuspehom. Malo-pomalo Markosa je potisnuo Andres Manuel Lopez Obrador (,,AMLO''), prvo predsednik, a zatim bivši predsednik PDR Meksika, koji je sada favorit na predstojećim predsedničkim izborima. Ovi izbori mogu zemlju, prvi put u njenoj istoriji, da gurnu u pravcu levice. U tom kontekstu, svesni slabljenja svog pokreta, zapatisti su se iznenada pojavili sa Šestom deklaracijom donetom u junu 2005: ,,Novi korak u borbi domorodaca moguć je samo u savezu sa radnicima, seljacima, studentima, učiteljima, najamnim radnicima, tj. sa radnicima i u gradu i u selu.''

(4)To je nadimak stanovnika Meksiko Sitija.