Intervju sa Pietrom Vermentinijem (Pietro Vermentini). Razgovarao Dino Tadei (Dino Taddei)
Razgovaramo sa italijanskim drugom koji je živeo i radio u Čiapasu tri godine.
Dobar prijatelj i drug posetio nas je u Milanu: on je Pietro Vermentini, koji je živeo u Čiapasu preko tri godine, radeći na polju narodnog obrazovanja kroz FOCA organizaciju (Formación y Capacitación – Obučavanje i Obrazovanje), meksičku organizaciju aktivnu i na obrazovnom i zdravstvenom nivou, usredsređujući svoje akcije na oporavak tradicionalne urođeničke medicine. Naravno, nismo mogli da propustimo priliku da saznamo više o tome šta se dešava u Meksiku.
Ne toliko davno, ne bi prošao ni dan bez vesti o tome šta se dešava u Čiapasu. Da li je činjenica da danas manje slušamo o tome zbog svesne odluke medija, ili se situacija stvarno promenila?
Verujem da je skoro bilo događaja, kao što je slučaj Okalan ili rat na Kosovu, koji su – očigledno – privukli pažnju i medija i naših drugova ovde, ali ovo ne znači da se situacija u Čiapasu ,,normalizovala''.
Iz čega ste imali mogućnost da uvidite i u kojim situacijama ste mogli da otkrijete najjači trag liberterskog stava?
Postoji svakako veoma jak trag u autonomnim opštinama, treba samo da pomislimo da je jedna od najvažnijih zapatističkih zajednica Flores Magon, nazvana po meksičkom anarhisti koji je bio najreprezentativniji na slobodarskoj strani meksičke revolucije.
Opštine su iskustvo koje nas povezuje sa tradicijom domorodačke zajednice. Dok u drugim južnoameričkim gerilskim ratovima marksističkog kalupa postoje ortodoksne veze sa modelima korišćenim na bilo kojoj geografskoj širini i sa bilo kojom kulturom, sa prinudnom kolektivizacijom zemlje, u slučaju Zapatista, svaka zajednica odlučuje za sebe, stvarajući veliku raznovrsnost situacija, sa zajednicama koje su odlučile o potpunom komunalnom vlasništvu nad zemljom i drugim gde je na snazi pomešan sistem, sa zajedničkom i pojedinačnom zemljom; u nekim slučajevima par koji se venčao dobija od zajednice parče zemlje. Sve kroz direktne oblike demokratije, bez odluka odozgo.
Postoji suštinska razlika između zapatističke armije, koja ima sopstvena unutrašnja pravila, i zasniva se na podršci običnog sveta, koji se samoorganizuje preko skupština zajednice. Kontakti između zajednica se održavaju preko CCRI (Clandestine Indigenous Revolutionary Committee – Tajnog domorodačkog revolucionarnog komiteta), kolektivne organizacije koja može doneti važne odluke jedino nakon konsultovanja zajednica. Kroz tela skupštine, zajednice sa Zapatističkom većinom ali sa jakim manjinama koje podržavaju vladu, uspevaju da koegzistiraju, takođe zato što Zapatisti nikada nisu videli domorodačkog Priista (pristalicu vladajuće PRI partije) kao neprijatelja, već mnogo jednostavnije kao nekog ko se pokorio kako bi imao da jede. Taktika široko korišćenja od vlade zarad podele domorodačke zajednice je garantovanje privilegija za one koji se odmaknu od Zapatista – vreća ili dve kukuruza ili traktor su veoma ubedljivi argumenti za one koji se bore da prežive.
Ova kampanja delegitimizacije je imala svoj vrhunac u maju prošle godine, sa psihološkom ofanzivom napuštanja: u svim meksičkim medijima, veliko obećanje je dato tobožnjim masama dezertera iz zapatističkog članstva, intervjuisanjem oko petnaestak Zapatista, koji su optužili EZLN da se samo bori za vlast i rekli su da ih zbog toga toliko njih kao što su oni napuštaju. Snimano od televizijskih kanala, oni su razmetljivo skinuli svoje kapuljače, izjašnjavajući se kako žele da ponovo uđu u zakonito društvo, prihvatajući vladin predlog: ,,Mitraljez za džak žitarica''.
Naravno, dva dana kasnije zapatistička armija je objavila imena tih ljudi i iz kojih su zajednica poreklom, izjavljujući da oni nikada nisu bili Zapatisti, i da je svako od njih pojedinačno dobio nov traktor za ovu uslugu: treba samo da odete i vidite ih u njihovim domovima. Ali ova kontrainformacija nije imala prolaz u medijima .
Takođe je istina da je jedan od kvaliteta zapatističke armije taj što dozvoljavaju povratak kući onih koji su, nakon godina gerile u šumama, umorni i više vole da pomognu pokret na neki drugi način , naravno ukoliko ne postanu doušnici. Ovo nije mala razlika od drugih gerilskih ratova, iz kojih povratne karte nema .
Kakvu ulogu imaju meksički anarhisti ?
Meksički anarhistički pokret je malog obima, ipak, on pokušava da podrži zapatističku inicijativu do maksimuma. U prošlosti kolektiv ,, ljubav i bes '' otvorio je slobodarsku školu na zapatističkoj teritoriji, ali se eksperiment završio loše, zbog dvosmislenog stava određenih pojedinaca. Trenutno male grupe ili pojedinci delaju u Čiapasu, a u Meksiko Sitiju postoji velika grupa mladih koji izdaju magazin Letra Negra.
Na koji broj može zapatistički pokret računati danas ?
Teško je utvrditi koliku podršku pokret uživa u varošima i gradovima , posebno u tako raznolikoj stvarnosti kakva je meksička . Jedna indikativna cifra – iako brojevi lako mogu biti značajno veći – je broj glasača na poslednjim konsultacijama lansiranim od Zapatista: preko tri miliona ljudi je glasalo. Ovo nije izuzetan broj, imajući u vidu da zemlja ima devedeset miliona stanovnika, ali morate razmotriti da je skoro polovina populacije ispod petnaest godina starosti, da se novosti o konsultaciji prenose jedino usmeno i da je samo milion ljudi učestvovalo u sličnoj inicijativi 1995.
Kakav tip odnosa su Zapatisti bili u mogućnosti da stvore sa meksičkim građanskim društvom ?
Uprkos neprekidnoj želji da stvore savez koji uključuje druge sektore meksičkog društva , teško je napraviti neki napredak . A ipak nešto se pomera, univerzitet je bio nedavno okupiran, nešto što se nije dogodilo od surove represije iz ‘68. Protest je započeo u Meksiko Sitiju i proširio se na druge univerzitete u zemlji. Razlog koji je razbuktao protest bio je šokantan porast univerzitetskih taksi, ali veoma brzo stvar je počela da dobija političke implikacije. Delegacija iz EZLN-a otišla je da uspostavi kontakte sa studentima.
Vlada ima teškoće sa ovim protestom, jer ne mogu identifikovati vođe, da ih potkupe ili uplaše, pošto je – u ovom trenutku – pokret zasnovan na skupštinskom modelu i ti koji pregovaraju su samo portparoli u ime skupštine. Ovaj metod je pozajmljen od Zapatista, koji ne preduzimaju nikakvu značajnu odluku dok prvo ne konsultuju zajednice koje ih podržavaju. Ovo je veliki izazov za Zapatiste: da ne pobede u ratu vojno (koji bi već u startu bio izgubljen) već da uključe ljude da odlučuju svoju sudbinu. Ovaj izazov se susreće sa moćnim otporom meksičkog građanskog društva, kojim vlada logika moći, mikrofrakcija, tako da se narodni pokreti bore da ih svrgnu.
Zapatistički front (organizacija stvorena zarad koordinisanja gradjanskih aktivnosti) neprestano je u potrazi za stimulisanjem nastanka novih autonomnih žarišta i svakako to je bila svrha poslednje konsultacije: da ohrabri samoorganizovanje. Zapravo, kako bi organizovali poslednje glasanje dve hiljade civilnih brigada je oformljeno po celoj zemlji. One se nisu rasformirale nakon konsultacija, upravo suprotno, stvorile su nacionalno koordinisanu strukturu. Zapatisti odbijaju da upravljaju pokretima odozgo; njihov predlog je veoma jednostavan: ,,mi vas nećemo izgrađivati, organizujte se sami''.
Na nesre ću meksičko građansko društvo nije naviknuto na ovaj slobodarski pristup, i mnogi ne uspevaju da se oslobode autoritarnih mehanizama, onih od delegacije. Na nekim sastancima Zapatističkog fronta, kada su suočeni sa značajnim odlukama, neki delegati pitaju da odlože sastanak kako bi raportirali zajednici, dok drugi – sa izgovorom da treba brzo delovati – idu iznad ovlašćenja koja su dobili kao delegati .
Na nesreću građansko društvo nalazi da je teško prihvatiti direktne oblike demokratije. Ovaj vid otpora je manje primetan u Čiapasu, u domorodačkim zajednicama koje tradicionalno usvajaju ove metode. I možda osobitost zapatističkog pokreta je njihovo znanje kako da se odnose prema ovom osnovnom kulturnom identitetu. Teškoće su naše sopstvene: mnogo meksičkih i stranih organizatora koji koriste zapatističku poruku kao uporednu tačku u stvarnosti imaju unutrašnju strukturu koja je hijerarhijska i autoritarna. Ali Zapatisti ne odustaju; oni znaju da je mnogo vremena potrebno da se promena ostvari: oni usmeravaju svoju poruku ka društvu, ne ka vlasti, i zbog toga je vreme potrebno za transformaciju dugo, ali važna stvar je nastaviti duž prave staze. EZLN diskurs je ovaj: ,,mi ne želimo vlast za sebe, jer ništa ne garantuje da nećemo završiti kao naši ugnjetavači. Naprotiv, mi želimo da je decentralizujemo, da je razblažimo, tako da bude manje vlasti i više učešća''.
Trenutno, koji je efekat prisustva vladine vojske?
Značajan; među gerilcima koji deluju u Lakandona šumama i zajednicama koje ih podržavaju, mogućnost za razmenu je oslabljena: strategija vojske je da liši Zapatiste njihovog društvenog zaleđa. Ova inicijativa je donela plodove vojsci, jer je sada mnogo teže Zapatistima da učestvuju u životu zajednice. Ipak ova iskustva zajednice je teško likvidirati, jer su tako duboko ukorenjena; ona su omogućila suštinske promene ne samo u planovima za upravljanje zemljištem već takođe i na nivou kulture.
Mi treba samo da razmotrimo ulogu koju usvajaju žene u donošenju odluka zajednice; na primer, u zapatističkim zajednicama je zabranjeno piti alkohol, zbog očigledno uništavajućeg efekta koji ima na domoroce, i ova je odluka donesena na insistiranje žena. Ne zaboravimo da žena predstavlja trećinu zapatističke snage, najveća prisutnost među latinoameričkim gerilama. Kako komandante Ana Maria podseća: ,,U EZLN-u odnosi između muškaraca i žena su na nivou savršene jednakosti''. Ovo nije mala stvar, uzimajući u obzir ultra-mačo stav koji postoji u Meksiku.
Ali zar ne mislite da postoji kontradikcija, po pitanju Markosove uloge unutar ovog iskustva, kao harizmatičnog vođe?Opasnost od pretvaranja Markosa u vrstu ikone postoji, ali on je prvi koji je svestan toga, i ne propušta nijednu priliku da bude ironičan u vezi sa tim. Nakon svega, mit o Markosu je više konstrukcija koja je van Zapatista, u stvarnosti mnogo više zajedničkih donošenja odluki postoji nego što bi ljudi pomislili: Komanda EZLN-a nije Markos, već telo kolektiva, to je tako jednostavno, činjenica da je subkomandante Markos izvrstan komunikator i efektivan simbol za zapatističku borbu je sasvim druga priča.
prevod: Milan; FreedomFight.net