Položaj radnika u Crnoj Gori – štrajk&protest

Ivet

U zemlji gdje već više od petnaest godina vlada isti čovjek, ista grupa ljudi, gdje su prisutni njihovi zakoni, samovolja, diktatura... nije lako istupiti van okvira takvog režima, dići svoj glas protiv, organizovati se, stupiti u protest, napraviti štrajk. Ne postoji zakon koji te štiti, ne postoji zakon kojim možeš ostvariti svoje pravo. Zapravo postoji, ali negdje i na nekom papiru, praksa je nešto sasvim drugo. Malobrojne fabrike u Crnoj Gori odavno ne privređuju kao nekada. Mnoge su od njih odavno zatvorene, a ni proces privatizacije koji je tako bajkovito najavljivan i prezentovan nije baš urodio plodom. Mjesto za nezadovoljstvo radnika je ogromno, a mjesto za štrajk, protest i javno izražavanje tog nezadovoljstva gotovo da ne postoji. Država sa svojim policijskim strukturama pobrinula se valjano da bude tako. Prije nekoliko godina radnici kompanije “Radoje Dakić” protestovali su mjesecima, što u krugu svoje fabrike, što ispred crnogorske Skupštine. Više od godinu dana oko 900 zaposlenih bilo je u štrajku (ovaj broj zaposlenih u štrajku u odnosu na ukupan broj stanovništva Crne Gore, koji iznosi oko 600.000, nije zanemarljiv i to je jedan od većih protesta zabilježen na ovoj teritoriji). Više od godinu dana čekali su da im isplate naknade i riješe status fabrike, da se omogući proizvodnja... Nakon odluke da radikalizuju protest, blokiraju magistralu i dane provode ispred Skupštine do ispunjenja zahtjeva uslijedili su i aktivniji i redovniji pregovori sa Vladom. Zbog neispunjenja zahtjeva, na jednom od radničkih zborova, odlučeno je da se blokira raskrsnica magistralnog puta Podgorica – Cetinje - Nikšić. Policijske snage bile su brojnije od aktivnih stotinjak radnika koji su učestvovali u toj blokadi i taj protest brzo je ugušen, a zakonski je prekinut i štrajk pod legalnom prijetnjom otkazima. Krajem prošle godine bio je aktuelan štrajk radnika Kombinata aluminijuma Podgorica koji su, pored povećanja zarada i zaključivanja kolektivnog ugovora sindikata i vlasnika, zahtijevali i povlačenje privatnog obezbjeđenja iz kruga fabrike koje je angažovano od strane poslovodstva da čuva upravnu zgradu. Početkom ove godine započet je protest radnika u ulcinjskoj Solani. Oni su posle štrajka, koji je trajao gotovo dva mjeseca, odlučili da miran protest započnu u krugu preduzeća (podrška radnicima Solane stigla je i od zaposlenih u hotelu “Galeb” koji je prošao privatizaciju, a radnici pali u lošiji položaj kod novog vlasnika firme “Rokšped”). Toj odluci oštro se suprostavilo opet privatno obezbjeđenje koje je angažovano od strane rukovodstva Solane. Nakon odlaska novinara iz kruga fabrike, posle uredno najavljenog protesta, obezbjeđenje je na brutalan način izbacilo radnike u štrajku iz fabričkog kruga. Tokom te akcije povrijeđeno je pet radnika koji su zatražili i ljekarsku pomoć. Sindikat Solane je tada podnio i tri krivične prijave, ali nema podataka da je i jedan jedini državni organ odreagovao, kao što ni poslovodstvo nije odreagovalo na štrajk i protest i stupilo u pregovore sa radnicima. Jedino je obezbjeđenje uspjelo da se angažuje i reaguje blagovremeno na radnički protest. Prije mjesec dana je i oko 150 radnika likvidiranog preduzeća “Marko Radović” izašlo pred zgradu Vlade Crne Gore, ali ni to nije donijelo nikakve rezultate. Radnici u štrajku došli su sa zahtjevima da im se poveže radni staž od uvedenih stečajeva iz 1991. i 1995. godine, omogući uvid u dokumentaciju na osnovu koje je preduzeće palo u stečaj, isplate otpremnine, ubrza sudski spor zbog je onemogućen upis akcija u firmi... Ali sve to očigledno nije bilo dovoljno da neko iz Vlade nađe za shodno da im se obrati ni posle višemjesečnog štrajka. Radnici fabrike mineralne vode “Bjelasica Rada” nedavno su započeli generalni štrajk zbog najave uvođenja tzv. programiranog stečaja koji je uveden na zahtjev povjerioca “Galeb grupe”. U slučaju programiranog stečaja svi dugovi prelaze u stečajnu masu , račun kompanije se svodi na pozitivnu nulu a radnici po automatizmu ostaju bez posla. Većinski vlasnik zadržava određen broj radnika jer programirani stečaj podrazumijeva nastavak poslovanja kompanije i isplatu povjerioca kada doživi finansijski preporod. Radnici su umjesto svojih radnih mjesta dobili ponudu u vidu socijalnog programa za rješavanje problema tehnološkog viška koji tek treba da bude urađen... Najmanje polovina od 120 radnika će ostati bez posla. Sličnu sudbinu je doživjela i ulcinjska Solana kao i kompanija HTP ”Fjord” koji su, kao i bjelopoljska “Bjelasica Rada”, u vlasništvu “Eurofonda”. Na čelu sve tri kompanije, ispred “Eurofonda” stoji jedan čovjek, član odbora direktora i najveći akcionar, Veselin Barović sa programiranim stečajem kao već dobro oprobanim i efikasnim sredstvom za oslobađanje fabrika od viška radnika. Tako se u Crnoj Gori štrajkovi i protesti započinju, i još brže završavaju, usled uspješno sprovedene privatizacije... brutalnom akcijom policije i privatnog obezbjeđenja, programiranim stečajima i socijalnim programima u najavi koji možda nikada i neće biti urađeni. A i da budu, da li to nešto mijenja? Nema tog socijalnog programa koji može popraviti položaj radničkog stanovništva u Crnoj Gori dok god nekolicina iz vrha države upravlja svim fabrikama i kompanijama sprovodeći samovoljno svoje lične režime za što dublje sopstvene džepove. Policija, kao i sve više aktuelno lično obezbjeđenje fabrika, savjesno rade svoj posao tako da glas radnika postaje potpuno ugušen i prije pokušaja da se čuje... A i ako se čuje, Vlada nema sluh za to. Zatvorene fabrike, velika dugovanja, radnici bez posla, glasa, prava... A nekadašnji predsjednik, a sadašnji premijer, prije nekoliko dana na državnoj televiziji uvjerava narod kako država ima novac i kako prosječna plata iznosi preko 300 evra... Možda i iznosi, ali ko je prima? Ironična konstatacija u jednoj radio emisiji najbolje objašnjava sve: “Nije teško izračunati prosječnu platu na Cetinju kada četvoro ljudi radi i prima platu od 100 evra... a nedavno nam se doselio i Filip Vujanović sa svojom platom od nekoliko hiljada evra pa nam je standard skočio sudeći po prosječnoj plati koja se znatno uvećala... “

1.maja 2007.